Prvih 50 godina

Osnivanje Hrvatske katoličke misije

U šestom desetljeću XX. stoljeća, nakon što su se zapadnoeuropske zemlje oporavile od ratnih nedaća, došlo je do prvoga privrednog rasta što je uvelike u te zemlje privuklo izbjeglice koji su bilo iz političkih, gospodarstvenih ili socijalnih razloga napuštali svoje krajeve i dolazili tražeći posao.

Hrvatski doseljenci prvenstveno su dolazili iz seoskhi sredina Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ne poznajući ni kulturu ni običaje zemlje u koju su dolazili. Najveće prepreke bile su, međutim, nepoznavanje jezika te odvojenost od obitelji, doma. 

Katolička Crkva prepoznala je teškoću čovjeka u tuđuni, pa su u suradnji dviju Crkava, njemačke i hrvatske, osnovane hrvatske katoličke misije. Prvim dušobrižnikom za Hrvate u biskupiji Mainz imenovan je fra Stjepan Pavić. Bilo je to 16. kolovoza 1967. godine. Kako u to vrijeme nije bilo modernih sredstava komuniciranja, društvenih mreža i internetskih stranica, fra Stjepan je u želji da upozna što veći broj ljudi s činjenicom da se počela služiti misa na hrvatskom jeziku, počeo obilaziti gradilišta po Mainza, a potom i bolnice u kojima su uglavnom bile zaposlene hrvatske žene. Bio je to posao koji je iziskivao i vremena i dobre volje, ali vijest se prenosila od usta do usta, tako da je na prvoj svetoj misi koja je slavljnja na hrvatskom jeziku 1. listopada 1967. godine u crkvi nazočilo 124 osobe.

Fra Stjepan nije ostao samo u gradu Mainzu nego je postupno počeo uvoditi svete mise u drugim gradovima biskupije: Bensheimu, Darmstadtu, Giessenu, Bad Vilbelu, Friedbergu, Büdingenu, Rüsselsheimu, Wormsu, Heppenheimu i Offenbachu. S vremenom je Biskupija Mainz  osnivala samostalne misije u nekim od ovih gradova.

Premda je centralna pastoralna djelatnost svećenika bilo služenje mise na hrvatskom jeziku, uskoro su počele pristizati i druge obveze. Živeći u tuđuni, hrvatski je čovjek uz rad počeo osnivati obitelji, dobivati djecu. Svi su ti događaji sa sobom nosili nove potrebe. Djecu je trebalo krstiti, poslije kroz vjeronauk prirpremati na druge sakramente.

Osim duhovne strane, postojala je i potreba za društvenim životom, životom u zajedništvu. Kako bi ljudima što više približio domovinu, omogućio im da i dalje žive svoje običaje, fra Stjepan je počeo osnivati kulturne kružoke: folklorne i tamburaške sastave, dramske sekcije, nogometni, šahovski i stolnoteniski klub. Počeo je organizirati hodočašća u Gospina svetišta, razne tribine i predavanja te božićne i pokladne priredbe. U misijama se nudio tečaj njemačkog jezika kako bi se Hrvatima pomoglo da se što prije integriraju u društvo.

Hrvatska katolička zajednica u Mainzu, zalaganjem svoga prvog župnika uskoro je zaživila u svojoj punini. I danas, nakon više od 50 godina, ta ista zajednica jednako živi, okupljajući hrvatske vjernike i dalje nedjeljom oko stola Gospodnjega, a ostalim danima nudeći svojim vjernicima duhovnu i kulturnu hranu u vidu raznih događanja.

U Zajednici sada već stasaju djeca treće generacije, kojima više nije potrebna pomoć pri integraciji, nego im se nudi njegovanje hrvatske kulture i njeno očuvanje od zaborava. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju 2013. godine val novih doseljenika znatno je povećao našu Zajednicu, ponovno pred nju stavljajući iste zadatke iz godina njenog osnutka.

Od samog početka ovu su župnu zajednicu vodili franjevci, članovi Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita. Hrvatska katolička misija Mainz sada je povjerena fra Juri Zebiću. Kao pastoralna suradnica u misiji djeluje s. Dionizija Tomas.

 

Do sada su u HKM Mainz djelovali

Svećenici:

Fra Stjepan Pavić       1967. – 1988.

Fra Tihomir Grgat      1985. – 1986.,  župski pomoćnik

Fra Stanko Dotur       1988. – 1994.

Fra Petar Vučemilo    1994. – 2000. 

Fra Josip Bebić           2000. – 2003.

Fra Josip Klarić          2003. – 2006.

Fra Ante Bilić             2006. – 2018.

Fra Jure Zebić             2018. –

 

Pastoralne suradnice:

Dionizija Tomas                1979. – 1993.

                                                 2007. –

Donata Jeleč                        1980. – 1985.

Ambrozija Bernatović      1985. – 1987.

Krešimira Skopljaković    1993. – 1994.

Dragica Ljubos                     1994. – 2007.

 

 

Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja

Na području današnje Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu (Hrvatska) sljedbenici sv. oca Franje Asiškoga došli su vrlo rano. Sam sv. otac Franjo bio je 1212. godine u Hrvatskoj, kako piše fra Toma Čelanski. Uskoro su osnovani prvi samostani: Zadar i Dubrovnik (1228.), Split i Šibenik (1229.) i uspostavljena prva Provincija u Hrvatskoj. U Bosni je fra Peregrin Saksonac prvi vikar Vikarije i biskup (1340.). Budući da se Vikarija brzo razvijala, postala je Provincijom i u XVIII. stoljeću se protezla od Jadranskoga mora preko Bosne do Budima u Ugarskoj i u Turskom carstvu do Sofije.

U to doba hrvatske su zemlje bile okupirane od tri moćne države: Jadranskom je obalom vladala Mletačka Republika, sjevernom Hrvatskom Austrijska carevina, a Slavnijom i Bosnom Tursko carstvo. Budući da se Provincija sv. Križa Bosne Srebrene protezala na teritoriju tih triju međusobno neprijateljskih država, moralo je doći do podjele. Tako je 1735. u sjevernoj Hrvatskoj osnovana Provincija sv. Ivana Kapistrana, u Jadranskom dijelu Provincija Presvetoga Otkupitelja, a u Turskom carstvu je ostala Bosna Srebrena.

Nova je Provincija na Jadranu, u Mletačkoj Dalmaciji, dobila stare “bosanske” samostane (12) i pastorizirala vjernike dijelom u primorskom i uglavnom u zagorskom dijelu pokrajine. Mlada je Provincija doživjela procvat. To pokazuju sljedeći podaci: godine 1768. imala je 278 svećenika, 70 klerika, 41 brata laika, 26 novaka. Također je imala uređeno školstvo: osnovno, srednje, novicijat, filozofiju i teologiju (Studium generale primae classis). Uskoro je Mletačka Republika zabranila primanje mladića u Red, a 1778. vlasti su dopustile tek ograničeni broj kandidata za novicijat.

Nakon dokidanja Mletačke Republike, i francuska i austrijska vladavina Hrvatima, pa ni Provinciji, nisu donijeli ništa dobra. Francuska vojska je ubila neke fratre i oduzela neke samostane. Poslije pada Napoleona, austrijski car je ponovno dobio Dalmaciju, ali je provodio protuhrvatsku politiku. Uprava Provincije nastojala je učiniti što je mogla. I u tim teškim prilikama franjevci su, uz ostalo, u Sinju osnovali Gimnaziju koja je prva s hrvatskim nastavnim jezikom (1838.). Država je imala četiri gimnazije, ali s talijanskim nastavnim jezikom, pa se hrvatska djeca nisu mogla upisati u te škole. U ostalim samostanima bile su ove škole: osnovne, novicijati i visoka filozofsko-teološka učilišta. 

Svršetak Prvoga svjetskog rata i propast Austro-Ugarske monarhije najavili su bolja vremena. Zapadni su političari stvorili južnoslavensku državu, kasnije nazvanu Jugoslavija, u kojoj je kraljevska diktatura provodila velikosrpsku politiku. Drugi svjetski rat, stvaranje Nezavisne Države Hrvatske i ponovno uspostavljanje Jugoslavije, ali s komunističkom vladom, zadojenom borbenim ateizmom, ponovno su doveli hrvatski narod u “tamnicu naroda”, koja je progonila sve što je kršćansko i hrvatsko. Od 44 ubijena fratra ogromnu većinu su ubili komunisti, mnoge su strpali u tamnice, a neki su morali pobjeći u inozemstvo.

Raspad komunističke Jugoslavije, velikosrpska agresija na Hrvatsku i obrambeni Domovinski rat, iako strašan, konačno je donio hrvatskom narodu slobodnu, nezavisnu, međunarodnu priznatu Republiku Hrvatsku.   

U svim tim burnim i strašnim vremenima, bilo u ratu bilo u miru, Provincija je  pronalazila način – modus vivendi – da bi mogla vršiti svoju osnovnu misiju, tj. evangelizaciju i pastorizaciju oko 90 župa. Uspjela je održati, urediti i proširiti 12 starih samostana, izgraditi 2 nova i preuzeti jedan u Njemačkoj, obnoviti stare i sagraditi nove crkve.

 

Školske sestre franjevke  Bosansko-hrvatske provincije

Družba Školskih sestara Trećega reda sv. Franje Asiškoga osovana je u Austriji, pa su sestre najprije došle u Maribor (1869.), zatim u Mostar (1899.) i Split (1904.), a na molbu bosanskih franjevaca sestre su preuzele domaćinstvo u Sjemeništu i Gimnaziji u Visokom (1929.).  Od te tri prvotno male zajednice Družbe s vremenom su nastale tri provincije: 1. Provincija svete Obitelji (Mostar), 2. Provincija Presvetoga Srca Isusova (Split) i 3. Bosansko-hrvatska provincija Prečistoga Srca Marijina (Sarajevo). 

Franjevci Bosne Srebrene željeli su da im sestre pomažu u raznim poslovima i u drugim samostanima i župama. Kako se dosta djevojka javljalo u novicijat, koji je otvoren u Franjevačkom samostanu u Fojnici, mala se zajednica sestara toliko razvila da je konačno 29. travnja 1942. postala samostalnom Provincijom. Iako su ih komunističke vlasti planirale uništiti, radeći po franjevačkim samostanima, uspjele su se održati.

Sestre su radile u desetak samostana i mnogim župama Bosne Srebrene, u nekim samostanima Provincije sv. Ćirila i Metoda, zatim u Austriji i Njemačkoj. Provincija je sagradila nekoliko kuća (samostana) u Bosni i Hrvatskoj. Uza sve teškoće (komunistički progoni i obrambeni Domovinski rat), Provincija je opstala i napreduje, a sestre svojim djelovanjem svjedoče da je isprvano geslo sv. oca Franje: “Pax et bonum –  Mir i dobro!”

Provincija danas ima 10 samostana i 241 članicu.

 

Lit. S. ŽELJKA DRAMAC, Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo, 2017, s. 607.